Moji ljubimci i moje ogrlice

Kreirajući i izrađujući svoj nakit često mi misli odlutaju , prema lijepim događajima i uspomenama. Jedna od takvih lijepih uspomena koja mi pri svakoj pomisli razgali           dušu, je sjećanje na mojeg prethodnog  kućnog ljubimca,samojeda Atosa.

Napisala sam priču o njemu i tek tada sam se nekako emotivno smirila. Točnije , osjećala sam potrebu da svome ljubimcu u spomen napišem tu priču.
 Istinita je to priča.
 Morala sam je  napisati odnosno pisano izraziti koliko ga volim, kao i svoju malu udomljenu kujicu s kojom svakodnevno  idem u šetnju.

Namjera ove priče nije rastužiti čitatelje već ih opustiti , jer nakon što sam ovu priču stavila na papir moje emocije su ostale i dalje tople, ali smirene, jer sam se opustila , a ljubav prema njemu je i dalje ostala. Priča se zove : „ Moj ljubimac samojed – putnik  „ , a iz samoga sadržaja vidjet ćete poveznicu sa ovako neobičnim naslovom . 

Svaka ogrlica je označena brojem i na raspolaganju je za prodaju. Ako ste zainteresirani za više informacija, možete se obratiti na mail: 

gjednacak@gmail.com

Each necklace is labeled with the number and is ready for sale. In case you're interested, more information can be obtained at: gjednacak@gmail.com

Moj ljubimac – samojed putnik 

Ovo je priča o jednom malom  umiljatom bijelom klupku, koje je neprestano otvaralo usta  u  potrazi da nešto pošalje u svoj probavni trakt  ili da zijevnuvši uz lagano rastezanje, ponovno utone u san.

Moj ljubimac, preslatki samojed lijepih crnih nemirnih okica i male vlažne njuškice, osvajao je sve koji bi ga ugledali.

Gledajući tako fotografije na internetu sa neke od izložbi pasa, zapazila sam vrstu psa koji uvijek i u fazi odmora pred natjecanje i na samom nastupu pred ocjenjivačkim timom ,  ima u sebi ono nešto, nešto posebno, zadivljujuće,   gordo, a ipak tako umiljato.

Pisalo je ispod slike da je to vrsta psa pod nazivom samojed – sjevernjak, s vrlo blagom naravi i humanim duhom.

I stvarno , zainteresirajući se za to predivno stvorenje  ponosnog držanja  saznala sam iz literature , puno o toj vrsti psa .

Ono što me se posebno dojmilo , da vole djecu i da imaju svoj gard .

Duša im je divna , pravi  pomagači i oslonci u svakom pogledu  i to ljudima na Sjevernom polu  , prevozeći ih vukući sanjke , pa sve do toga da im svojim tijelima punim pahuljaste dlake griju promrzle noge , dok svojim dragim , umiljatim  pogledom griju njihovo srce.

Odlučila sam nabaviti takvo  druželjubivo četveronožno stvorenje kako bi uživala u njegovom odrastanju , njegovoj ljubavi koju mi daje , odnosno kako bi njegovim prisustvom , obogatila svoj život.

I tako, u košarici vozim kući malo klupko staro tek nešto više od  dva mjeseca .

Stalno se meškolji , cvili , hoće van iz košare. Osjeća se zbunjeno, napušteno, samo . Tek je napustio  svoju mamu i još troje svoje braće , te seku. Uzimam ga u ruke , stišćem na grudi, stavljam sebi na područje  srca .

Umirio se . Toplina mojeg tijela i otkucaji srca smiruju ga .

Gleda poluotvorenih očiju , sanjivo  i zijeva . Želi spavati.

Utonuo je u san. Kako lijepo i  lagano diše . Spustila sam , u mekanu košaru , mojem malog ljubimca.

Kako bi ga nazvali ?

Neka bude moj mušketir , neka se zove Atos.

Dani prolaze , sve se vrti oko njega , pomalo pokazuje svoju ćud.

Mali nestaško , juri dvorištem kao da osmišljava što bi mogao napraviti čime bi izazvao,  još više pažnje .  Svakim danom je sve veći , od malog pahuljastog bijelog stvora pretvara se u predivnog ponosnog ljepotana.

Držanje tijela , njegov uvijek uzdignuti kitnjasti , zavinuti rep leluja zrakom dok on ponosno trči , grabeći  hitro svojim elegantnim , malim nožicama.

Dio je obitelji , dio je našeg života , tu je uvijek pokraj i uz nas .

 Kako samo strpljivo stoji dok ga češljam , gledajući kako na četki ostaju  grumeni  bijele dlake  .

Ima tako nježno krzno , zapravo dlaku i podlaku.

Jedino u trenutku kada četkom  idem prema zadnjem dijelu tijela i repa , tada se pobuni , želi pobjeći  ali već sam spremna na to , tako da malo zastanem ( kao da sam prestala sa češljanjem ) da bi potom nastavila dio po dio .

Gusti rep posebno je osjetljiv dio tijela . Stoga  kada njega dirnem , Atos se počne okretati kako bi izbjegao četku .   No , na kraju uz veliku muku , trud  obadvoje ,  uljepšavanje prestaje i ponovno je onaj ponosni , dražesni ljepotan.

Gornja dlaka je malo grublja, a ona dolje podlaka nježna , snježno bijela i  mekana  , baš kao paperje .

Kada je isčetkavam kao da predem vunu , nit dlake nikako da se prekine pretvara se u dugu bijelu traku.

 Upravo ta podlaka je ona koja ima svoju ulogu , a to je zaštita od hladnoće kako njega , tako i ljudi na Sjevernom polu. Čula sam da neki tu dlaku skupljaju te daju u preradu , kako bi se od nje napravili kvalitetni , mekani i topli prsluci.

Moj Atos je postao pravi vragolan. Osjećao je da ga neizmjerno volimo , svi u obitelji  i to je koristio.

Izgledao je kao da se uvijek smije , jer  su uglovi usta kao nacrtani i zakrivljeni prema gore , tako da izgledom kod promatrača izaziva toplinu u srcu .

Njegovi zubići  radili su svoj posao  ostavljajući tragove na nogama od stolica , stolova , naslonjačima.

 Na dvorištu zasađeno cvijeće svježe je izvučeno iz tegle ,  a ukoliko nešto ogradimo , ne prođe par dana da ograda ne završi  u dijelovima , ali odlučena na neko drugo mjesto.

 Izrastao je moj Atos u velikog , snažnog  psa . Bio je ponosan , a  njegovo držanje odavalo je da je svjestan sebe i svoje ljepote.

Znao je svoje mjesto , znao je što hoće , a isto tako jako dobro i što neće .

Često je , nakon što je napravio neki kvar , mirno legao kao da se to njega uopće ne tiče.

Upozorivši ga da to nije u redu i da to više ne smije raditi , pognuo je glavu i skrenuo pogled na  stranu .

Znao je da je kriv , ali tim svojim  snuždenim , pokornim ponašanjem izazivao je kod čovjeka buru emocija i odluku da mu se  i ovog puta oprosti nepodopština .

Ušao je čovjeku pod kožu  , znao je kako osvojiti i zadržati ljubav .

Godine su tekle , bivao je sve snažniji , širokog grudnog koša .

 Djelovao je zastrašujuće , naročito kada se propeo na ogradu , ali  u trenutku kada čovjek  pogleda njegove oči koje se zrcale , te  vlažnu njuškicu crnu kao ugljen , sav strah nestane .

Pogotovo kada čovjek baci pogled na „nacrtan“  polukružni osmjeh na njegovim ustima .

Šetnja s njime bila je nemoguća  i to već duže vrijeme jer je putem uznemirio sve pse bilo one u dvorištima , bilo one koje je sretao .

Skakao je , lajao , režao na njih , jednostavno rečeno htio je biti glavni .

Ta njegova želja za dominacijom dovela je do toga da je sada bio prepušten šetnji  u dvorištu obiteljske kuće .

Međutim , jednog dana  začuli smo snažan , naprosto  tupi udarac i istrčali u dvorište , da bi potom vidjeli  Atosa kako je zabio glavu u žičanu ogradu . Bio je razjaren jer nije uspio u svojem naumu , odnosno nije uspio provući tijelo kroz rupu koju je napravio u ogradi , kako bi pobjegao .

 Smirili smo ga , pitali veterinara što napraviti , a on je rekao da su ga naprosto „ pukli „  hormoni. 

Nakon tog događaja , situacija je jedno vrijeme bila mirna , da bi ponovno došlo do toga da je  usred noći uz veliki tutanj preskočio ogradu , potom  živicu i našao se u susjedovom dvorištu , od kuda se glasao piskutavim cvilenjem.

Brzo smo otrčali i probudili susjeda , došli do Atosa  koji je bio zadihan i  jako uplašen.

Prolazili su dani u igranju i zabavi s nama , tako i slijedeće večeri.

Jedne noći , izašavši iz kuće zazvala sam ga po imenu , ali Atosa nigdje .

Otišla sam brzo na ulicu i vidjela da trči niz nju , ulazeći u svako dvorište . Počela sam trčati i dozivati ga . Ja što više trčim , on još više bježi.  Ulazi u otvorena dvorišta ili se provlači pronalazeći prolaze , pri tome pun čičaka koji se nemilosrdno lijepe na njegovu dlaku.

 Bilo je pola 2 ujutro , tražila sam ga po ulici , gdje je skrenuo , pa tek sam ga onako bijelog ugledala i sretna krenula prema njemu , ali on je uzmakao , režeći na mene .

  Čak su susjedi  negodovali , pitajući što se to događa u tako sitne sate,  iako sam im odgovorila da sam ja njihova susjeda kojoj je pobjegao pas.

Uz sve napore , uspjela sam ga uhvatiti jer je ušao u jedno dvorište iz kojeg nije mogao van , pa je uhvaćen i već  jako umoran , pokunjeno dozvolio da mu stavim lajnu i dovedemkući . Čim je došao kući popio je punu veliku zdjelicu vode , te shrvan umorom zaspao .

Drugi dan je spavao cijelo dopodne , a potom se zabavljao igranjem , skakanjem i nestašlucima .

Jedno duže vrijeme bilo je sve u redu . Bio je dobar , poslušan , nije imao nikakvih poriva za bježanjem.

Međutim , došavši  na posao , suprug me oko 10 sati nazvao rekavši da je Atos pobjegao i to najvjerojatnije ujutro , a što mi prilikom odlaska na posao nismo primijetili.

Rekao je da tražim šefa da me pusti sa posla , budući je dobio poziv od policije i veterinara da je naš pas samojed ( bio je čipiran pa su očitali čip ) nađen u putničkom vlaku i da se od jutra vozi zajedno sa putnicima.

 Pitao je , kada je taj vlak u povratku ( s obzirom da je mjesto gdje je otputovao par sati vožnje udaljeno od našeg grada )  , te gdje da dođemo kako bi ga preuzeli ?

S obzirom , da je već vlak krenuo sa povratne stanice , jurili smo sa automobilom kako bi na vrijeme stigli i uhvatili vlak u kojem se nalazi naš Atos.

Sa sobom smo ponijeli lajnu, vodu i hrenovke kao mamac.

 Jurili smo tako da smo mislili da ćemo se zabiti u jarak i na svu sreću vidjeli kako upravo srebrni vlak ulazi u željezničku postaju .

Brzo smo izašli iz automobila trčeći prema prometniku , kojem je već javljeno  da dolazimo .

 On nam se nasmijao i rukom pokazao vlakovođu koji je vikao : „ Ovdje je pas , u prvom vagonu , dođite !!!!“

Ušli smo u vagon , odmah iza lokomotive i vidjeli Atosa zmazanog , krvavog , jadnog  iza staklenih vrata kupea .

Gledao nas je , počeo cviliti i šapama grebao po staklenim vratima.

 Ušli smo unutra  k njemu.

 Bio je sam , mahao je repom , drhtao je i zabio nam se među noge , tražio je zaštitu .

Vlakovođa je došao i rekao da su ispraznili vagon , zamolivši putnike da se premjeste u druge vagone , kako bi pas bio sam i kako nebi bilo neprilika .

 Ujedno , da mu je dao svoj gablec -  pećenu piletinu , te da nije gladan , jedino je prljav od puta kroz koji je prošao tijekom bijega.

Rekao je da u svojoj dugoj karijeri  vlakovođe , takav slučaj nije imao i da ćemu  taj događaj ostati u lijepom sjećanju.

Prilikom silaska iz vagona , te kada smo ga vodili uz vlak prema automobilu  , putnici su ga  pozdravljali  , slikali,  vikali mu , mahali , smijali se , a on je iako umoran i ranjen , hramljući na jednu nogu  ali ponosno uzdignutog repa , bio sretan što smo došli po njega .

Prometnik ga je slikao sa mobitelom i rekao da to šalje svojoj djeci da se zabave , a nama i Atosu poželio sreću.

Ponovno smo posjetili veterinara , pitajući za savjet što napraviti , jer ovo je mučenje i za Atosa i za nas.

Stalno strepimo da mu se nešto ne dogodi kada pobjegne – da ga ne udari automobil ili slično , potom da prilikom bijega nekome nešto ne napravi  , nekoga ne napadne , a niti mi se noću više ne možemo opustiti.

Odgovorio je da je  smatrao da će se to s vremenom smiriti , a budući da nije jedino rješenje je udomljenje tamo gdje će imati družicu- pesicu.

Poslušali smo , slikali smo ga i stavili fotografije  u oglasnik .

Telefon je neprestano zvonio , zvali su iz čitave Hrvatske , tako da smo mogli birati gdje ćemo ga dati . Željeli smo da ide u mjesto gdje ima prirode, zelenila , gdje će uživati.

Slike su bile prekrasne i svaki puta kada sam otvorila oglasnik , steglo me oko srca , ali nije bilo drugog rješenja.

On kao da je znao da će otići.

Smirio se , bio je umiljat , dao se maziti , a ja sam mu govorila da ga neću zaboraviti .

On je bio moja velika ljubav , moj ljubimac .

Večer prije odlaska oprostila sam se od njega .

 Plakala sam , on me gledao u oči  i činilo mi se kao da vidim i suze u njegovim očima .

„ Moj dragi Atos , biti će ti tamo lijepo“  , govorila sam mu .

 „Imati ćeš pesicu , svoje društvo , prirodu , potomke , uživati ćeš .  Neću te nikada zaboraviti , ti ćeš uvijek biti moj mušketir.“

Svanulo je jutro .

 Suprug sa kćerkom i sinom uvodi  Atosa u automobil , a ja gledam iza zavjese plaćem i stišćem njegovu sliku.

 Automobil kreće , odlaze.

Na putu je bio jako nemiran , morali su nekoliko puta stati i smirivati ga , kao da je predosjećao .

Ali kada je došao na odredište , dočekala ga je velika obitelj sa djecom , te sa samojedicom lisičjeg tipa – njuškica dugačka.

Iako je Atos samojed medvjeđeg tipa – njuška okrugla , odmah su njih dvoje  „kliknuli „  i zajedno potrčali u voćnjak  igrajući se i ne primječujući nikoga .

Bila sam sretna kada sam čula da se odmah udomaćio i da će mu sigurno biti lijepo.

Još  dan danas imam njegovu sliku pokraj sebe , na svom noćnom ormariću.

Često se sjetim svoga samojeda – putnika  , a da bi zalječila „ rane „ koje su nastale njegovim odlaskom , udomila sam jednu malu napuštenu mješanku , koju isto tako neizmjerno volim  i sa kojom provodim lijepe trenutke u druženju i šetnji.