Prvi dan jeseni – jesen je tu

Jučer je znatno zahladilo, u odnosu na prethodne sparne dane.

Čovjek jednostavno ne može povjerovati da se onako zagrijano tlo i zrak, mogu toliko ohladiti uz pomoć  vjetra i poneke kapi kiše.

 Današnje jutro je svježe, ali iza oblaka polako se pokazuju zrake sunca .

Zubatog doduše, ali ono ipak grije onako nježno i sramežljivo.

Prvi je dan jeseni .

 Jesen je tu.

Osjećamo je u zraku, po mirisu,po lišću koje opada sa grana i šušti pod nogama .

 Gomila žuto zlatnog lišća, svakakvog oblika je pod nogama, djeca ga razbacuju igrajući se njime . Tu na tlu su otpali češeri, žirove kapice a koje djeca trčkarajući skupljaju, kako bi se igrali radeći igračke.

Izlazim u dvorište svoje obiteljske kuće i sjedam na ležaljku .

 Prošlo je podne , zagledam se u daljinu i u blijedo plave oblake .

 Nebom prolazi avion na velikoj visini i ostavlja bjeličasti trag za sobom .

 Vedro je. Sunce sve jače grije.

 Kako je ugodno sjediti, duboko zavaljen u ležaljku i pustiti, da te sunce svojom toplinom nježno mazi po vratu .

Da ti sunce prelazi preko lica i grije svojim ugodno toplim zrakama .

Ta toplina izaziva predivan osjećaj, tim više što znamo da će takvih trenutaka svakim danom biti sve manje , jer nas čekaju drugačije vremenske prilike i neprilike.

U jednom trenu začula sam glasan cvrkut ptica, kao da su sve u glas poput kakvog zbora, počele pjevati svoju dobro znanu pjesmu.

Eto, tu su na staroj trešnji, razgranatoj , ogromnoj.

Grane su rasštrkane na sve strane od onih ogromnih koje izlaze iz debelog  debla, do onih tankih i krhkih.

 Stara je to trešnja, puno godina već stoji tu, u voćnjaku i svake godine uporno bez prestanka ,daje plodove.

Ne da se ona , stoji ponosno i svako proljeće ( začuđujuće još uvijek ) ponovno zagrne svoje grane bijelim plaštem od latica.

Tu trešnju je posadio moj tata, koji odozgo gleda njezin predivan cvat.

Latice svojim mirisom mame pčele koje oblijeću i vesele se soku , koji uspiju izvuči iz onoga što daruje trešnja stara.

Teško nam je pri srcu kada pomislimo da bi je srušili, jer nas ona sjeća na onoga tko ju je zasadio i postavio upravo tu, gdje ponosno stoji preko pedeset godina.

Na njezinoj kori vidljive su pukotine nastale tijekom niza godina.

 Kora govori sve.

 Sve što joj je vrijeme donijelo sa sobom.

 Sve moguće prilike i neprilike, sunce,vjetar,oluje i gromove.

 A ona je još uvijek tu, prkosno uzdignutih grana uz poneku savinutu od trošnosti . Neke su grane sa deblom malo nagnute na stranu, kao da su otežale pod kakvim teretom.

Međutim, kada se pojave ptice, baš kao danas za ovog lijepog, umjereno sunčanog dana njoj kao da se vrati snaga za životom.

Ona ponovno želi ogrnuti proljetni bijeli plašt i pokazati da još nije kraj.

 Da još nije došao kraj, da je još živa, žilava i da u njom ima snage darovati plodove i razveseljavati ljude, ptice i pčele.

Njoj vraća snagu upravo društvo ptica, koje kao grozdovi sjede na njezinim granama i cvrkuću.

 Vesele se životu, jer su tu mladi ptići koje njihovi stariji uče i bdiju nad njima, a kako bi što brže stasali prije zime. Prije zime, koja će tako brzo doći.

Skaću sa grane na granu, kao da razgovaraju,

 Glasaju se, sakrivaju se iza ono malo ostalog žutog lišća koje je na granama.

 Ima tu i tamo koji zeleni list, dok je žuto lišće već klonulo i nagnulo se prema tlu.

Samo čeka čas kada će se spustiti. Nekada i ptice nehotice zaljuljaju grančicu i list padne, jer  je već ionako bio spreman da ode.

Odjednom je zapuhao vjetar, grane su se počela jače ljuljati , gledam što se događa.

 Ptice su stale sa svojim cvrkutom, kao da su osjetile da se nešto sprema .

 Nastao je muk .

Sunce se polako povuklo iza oblaka i one su se odjednom kao da im je netko nešto rekao, digle u zrak i u jatu odletjele daleko, daleko u nebo.

Nisam ih više mogla pratiti pogledom.

Ah, priroda je tako lijepa, samo je treba znati promatrati .

Danas sam doživjela jedno predivno iskustvo miješanja emocija, događaja .

Stoga je dobro ponekad, sjesti onako neobavezno i promatrati sve oko sebe .

 I onda ćemo naći ono što nismo očekivali , vidjeti ono što nismo prije vidjeli, doživjeti ono što još nismo doživjeli .

Probajte i vi, vidjeti ćete koliko će vas to obogatiti . Obogatiti duhovno i emotivno.

Stoga gledajmo oko sebe, promatrajmo prirodu, promatrajmo pojave, promjene, životinje, biljke . To je još uvijek neotkriveno blago lijepih trenutaka koji mogu oplemeniti , ama baš svakog čovjeka . Čovjek postaje bogatiji emotivno, njegova duša počinje osjećati ono što nikada prije nije.

 On postaje bolji čovjek, on je oplemenjen nečim novim, vrijednim, a što nema cijene.