Znanost svakim danom ide dalje , nosi nove
izazove pri kreiranju novina kojima se poboljšava kvaliteta života .
Uspoređujući vrijeme prije 15-tak godina i danas , znanost je u svakom području
svoga postojanja uzela velikog maha , stvarajući nešto što je prije bilo prosto
utopija zamisliti .
Znanost je
dala svoj pečat kako u medicini ( danas mogućnost operacija uz pomoć stručnjaka
putem linka , potom robota , presađivanje organa , pomoć pacijentima doniranim
organima, ugradnja pomagala izrađenih u 3 d tehnici za uspostavu funkcioniranja
ekstremiteta itd. ) , tako i u tehničkoj struci uvođenje novih kompjutorskih programa , zadnja riječ tehnike u području
mobitela ( pametni mobiteli ) koji su postali nužnost za komunikaciju itd.
Možemo ,
svakako spomenuti i područje bio-kemijskih
znanosti kod kojih su značajni stvoreni novi ljekovi , potom nove tehnike kojima
se došlo do značajnih znanstvenih rezultata vezanih uz biljne vrste , kemijske spojeve
, analize i postupke , njihova uporaba u poboljšanju raznih usjeva , prinosa itd.
Sve to vodi napretku , kojem treba težiti svako društvo.
Imamo dosta znanstvenika , koji rade taj umno zahtjevan istraživački
posao uživajući u njemu , jer napor i brojni sati boravka i rada u raznim
laboratorijima , ne bi bilo moguće izdržati da nema njihove ljubavi prema onome
što rade i one misli vodilje, da žele nešto stvoriti.
Analiziraju razne supstance , promatrajući predmet
analize kroz mikroskope , proučavaju kako nešto uobličiti ili nešto novo
stvoriti . Stvoriti nešto novo , nešto što će svima omogučiti lakše podnošljiv
život.
U takvom današnjem okruženju , obrazovanje je
itekako važno.
Bez njega nema aktivnog uključivanja u život, u
rad , u stvaranje dobara i na taj način brige oko svoje i egzistencije, budućih
generacija .
Školujemo se kroz obveznu školu , da bi nastavili
svoje znanje proširivati sa saznanjima iz područja koje nas zanima ili kako se
ono u narodu lijepo kaže , koje nam najbolje leži.
Svatko od nas ima nekakvih afiniteta koji ga vode
prema cilju koji želi postići .
Netko već u početku svoga života ima sklonost
prema glazbi, netko voli čitati i naprosto „ guta „ slova i prepoznati je čitatelj u knjižnici u
kojoj posuđuje knjige . Netko je slušajući gotovo svakodnevnu priču roditelja o
specifičnim slučajevima koje su rješavali na poslu, bilo da su bili liječnici
ili pravnici, oni su na kraju otišli njihovim stopama. To je ono s čime su oni
odrastali .
Isto tako , što se obrta tiče , točnije nekakvog
obiteljskog gospodarstva i proizvodnje , najčešće se takav uhodani posao
nastavlja i nasljednici se obrazuju za to područje i ostaju u svojim obiteljskim
gazdinstvima .
Tako se obrazujući
za bilo koje zanimanje , bilo vezano za medicinu , tehničke , društvene
ili prirodne znanosti ili pak za neki zanat , proizvodnju , osobe se nastoje pronalazeći u tome , te svom
svojom snagom upiti što više znanja, kako bi bile što spremnije prihvatiti se u
koštac sa svim izazovima budućih poslova .
Ujedno da njihovo stečeno znanje bude podloga i
izvor što boljeg obavljanja onoga za što su se zdušno školovali uz vlastito i
odricanje obitelji.
I tako jednog dana , postaju obrazovane osobe željne
pokazati što znaju i što mogu .
Žele doprinjeti boljem i lakšem životu kako svom ,
tako i drugih.
Ali , tada se javlja problem. Njihova struka iako
je tražena , za njih u društvu nema mogućnosti zapošljavanja .
Pišu silne zamolbe za raspisana radna mjesta ,
javljajući se na natječaje , odlaze na razgovore sa potencijalnim poslodavcima
, da bi nakon ispunjenih „ formalnih „ uvjeta , bila primljena neka nepoznata
osoba .
Ali samo njima nepoznata osoba , jer onikoji
odlučuju itekako znaju , tko je ta osoba. I tako shvate , da je sve bila samo
formalnost koju je trebalo odraditi , za nekoga .
Opet je postojala neka podobnost , opet je
prioritet nešto drugo, a ne čovjek koji
taj posao žarko želi , koji ga voli i koji se godinama trudio da izući znanje iz
toga područja, pa da na kraju taj posao i dobije.
Sada to za one druge koji odlučuju , nije bitno.
I opet , po neznam koji put , priča se ponavlja .
Pišu se zamolbe , ide se na formalni razgovor , da
bi se kasnije dobio odgovor „ žao nam je , ali je primljena ta i ta osoba .
Ah , kako se zaposliti , jel raditi sa nižom
spremom negdje i prikupljati staž , neku praksu i dakako financijska sredstva
neophodna za život .
I do kada
tako , koliko godina to treba trajati ? Do kada čekati ?
Ali i na tim poslovima se traži ono što je u
današnjem društvu prioritet , a to je podobnost .
Da podobnost , a ne znanje , stručnost . Ujedno ,
potrebno je poznavanje posla , radno iskustvo samo je pitanje , gdje ga steći
ako zapošljavanje nije moguće?
I tako u krug.
Kontaktiraju se prijatelji , poznanici , čitaju
oglasi na internetu , novinama , sumljajući da će opet biti isto , da je već znana
osoba koja će sjesti na oglašeno radno mjesto.
Podobnost je riječ koja zatvara vrata velikoj većini
mladih, nadobudnih ljudi kojih ne zanima
politika nego oni samo žele raditi i stvarati za sebe i svoju obitelj.
Ne može sva mladež biti podobna za sve strukture .
Ujedno , jedno vrijeme je možda podobna za neke , ali vrijeme ide dalje . Pojam
podobnosti se mijenja , politička previranja
i promjene su neminovnost i one igraju
svoju igru.
Nju tko može slijediti , slijedi , a onaj tko ne
može taj mora čekati da dočeka , ili pak nikada ne dočeka .
Radi niže rangiran posao ( ako i njega uspije
dobiti ) od onoga za kojeg se obrazovao
, čezne za ispunjenjem sna da jednog dana radi u struci , za koju je toliko
sati učenja uložio.
Netko možda , uz bljesak fortune uspije naći način kako da ostvari svoj san , a
netko ostaje zarobljen u „ raljama „ podobnosti .
To je današnji život .
Danas nije
toliko bitna niti znanost , niti obrazovanje , već je najbitnija podobnost
osobe . Ona mora misliti onako kao drugi , ponašati se kao i oni , te će joj tek
onda biti omogućeno da ostvari svoje
snove.
Stoga su zapravo, mladi ljudi sve dok se školuju , obrazuju u
srednjoj školi i na fakultetu sretni jer
tada još uvijek ozbiljno ne razmišljaju što ih u stvarnosti odnosno u životu
nakon završetka školovanja , očekuje .
Kakav ih
zapravo život čeka, kada treba započeti stvarati svoju budućnost , stvarati
svoju karijeru , svoju
obitelj. Tada se suočavaju sa stvarnošću , ostaju osupnuti činjenicama koje ih
ne mimoilaze.
Primjedbe
Objavi komentar